Motivacija & inspiracija Strategije & Metode Zanimljivosti

Za inkluziju sam, ali nije uvijek efikasna!

„Ili on odlazi, ili ja ispisujem kćerku iz škole.“

Ovo mi je ljetos rekao jedan roditelj na roditeljskom sastanku. Odnosilo se na dječaka koji ima Downov sindrom uz koji su vezani problemi s ponašanjem. Dječak već šest godina pohađa isti razred osnovne škole u koji ide njihova djevojčica. Dosada je imao ponašanje koje bi bilo koje drugo dijete dovelo do isključenja iz škole. To uključuje udaranje, šutanje, ujedanje (nastavnika i učenika), uništavanje imovine, psovanje i ometanje časova do te mjere da se cijeli razred morao evakuisati po nekoliko puta sedmično. Njihova se kćerka teško nosila s ovim neredom.

Mi smo inkluzivna škola. Posvetili smo se njegovim potrebama, odlučni da ga ne iznevjerimo. Stručnjaci za posebne obrazovne potrebe su uključeni u sve od samog početka, na puno radno vrijeme. Psiholozi su predložili program učenja koji je fokusiran na dijete, logopedi su održavali vježbe komunikacije, okupacijski terapeuti su dizajnirali program s aktivnostima koje se trebaju obavljati tri puta dnevno, a koje zahtjevaju prostor i skupocjenu opremu. Sve smo prilagodili ovome u našoj osnovnoj školi, u kojoj su prostor i finansije na izmaku, vođeni željom i insistiranjem roditelja koji smatraju da je redovna škola jedino mjesto gdje njihov sin može dostići puni potencijal. Ostala djeca sa sličnim potrebama su uspjela ovdje, zašto on ne bi mogao?

Ali, u želji za inkluzivnim obrazovanjem, nesvjesno smo zažmirili na jedno oko pred slonom u prostoriji. Ako inkluzija podrazumijeva da dijete ne podliježe istim iskustvima i ograničenjima koja imaju sva ostala djeca, onda to nije inkluzija. Ne mogu vam reći koliko puta mi je rečeno da dijete treba biti na prvom mjestu, ali zašto onda samo dijete s posebnim potrebama? Šta je sa ostalih 29 učenika čije se obrazovanje ometa, pa čak ponekad i lična sigurnost ugrožava? Ja sam i za tu djecu odgovoran.

Ja sam za inkluziju, ali ne pod svaku cijenu. U ovom slučaju, cijena nije samo sreća i napredak djeteta, nego sreća i napredak svih ostalih u školi. Ostali smo bez dva dobra nastavnika nakon što su dovedeni do suza, u nebrojenim situacijama, kada su se osjećali posve bespomoćno. U lošim danima, stariji nastavnici bi preuzimali i pokušavali sve što se može uraditi, ali bi uspijevali samo da budu dadilje koje će zabavljati učenika kako bi ostali nastavnici i djeca mogli odahnuti, a kolateralna šteta izbjegnuta. Nadali smo se da će se vremenom stvari popraviti. Ipak, što je dijete više raslo, postajalo samostalnije, fizički jače i emotivno svjesnije, bilo je očigledno da mu ne možemo pružiti pravu pomoć. Potrošili smo opcije. Srećom, dječak je sad pod nadzorom specijalista, te uz pravu pomoć, polako napreduje. Nažalost, to se desilo prekasno za neke od njegovih vršnjaka iz razreda koji su se premjestili u druge škole kako bi njihovo obrazovanje bilo bolje.

Sjećam se kad je direktorica objašnjavala da naša škola ‘vjeruje u inkluziju’ i da želi da naši učenici odrastaju uz razumijevanje i uvažavanje drugačijeg, da se tako pripremaju za ‘stvarni’ svijet. Stvari se tako ne odvijaju. U stvarnom svijetu, niko ne bi natjerao nekog s posebnim obrazovnim potrebama da ostane u okruženju s kojim se tako loše nosi. Ostala djeca u njegovom razredu dosad vjerovatno već imaju negativno mišljenje o Downovom sindromu jer su imali jedno loše iskustvo. Većina nastavnika u osnovnom obrazovanju ne dobije dovoljno stručnog usavršavanja za podučavanje učenika s posebnim obrazovnim potrebama, a oni koji su sretni da imaju asistente (koji su uglavnom još manje stručni), prepuštaju sav posao njima. Sjećam se da su dječakovi roditelji govorili: „Ne možete pred njega staviti bilo koga, njemu trebaju specijalisti, stručnjaci za njegove potrebe.“ U potpunosti sam se složio, ali takvih stručnjaka nema mnogo, a oni koji postoje uglavnom rade u specijalnim školama, a ne kao asistenti u redovnim osnovnim školama.

U drugom razredu imamo djevojčicu s autizmom. Dobro joj ide, ali sklona je izljevima u ponašanju, te ponekad samo leži i odbija da se pomjera. To je njen način na koji se nosi sa okruženjem. Njeni vršnjaci su naučili da na ovo ne reaguju, pa kad se desi, oni jednostavno hodaju oko nje i čas se nastavlja. Ovo je na neki način pozitivan primjer: prihvataju je i ne obraćaju pažnju na njeno neobično ponašanje. Ipak, strahujem da smo stvorili grupu djece koja će na svaku osobu s posebnim potrebama u nevolji reagovati tako što će je zaobići. Ikluzija po definiciji ima dobru namjeru, ali čak i u najboljim slučajevima ima visoku cijenu, a u najgorim slučajevima može biti krajnje nepravedna. Djeca su individue, te rješenja treba da budu individualna. Postoji mnogo primjera djece s posebnim potrebama koja su se uspješno uključila u redovne škole, ali ako želimo da ta djeca imaju jednake šanse da uspiju kao sva ostala djeca, ne smijemo osjećati krivicu ako priznajemo da bi im drugačije, posebno okruženje, puno više pomoglo. U svemu tome, mi imamo odgovornost da svu djecu tretiramo jednako, ne samo djecu s posebnim potrebama.

Moramo voditi računa da naši ideali ne uskrate djeci njihova prava na posebnu pomoć koja im je potrebna, a da pri tome, ako smo za inkluziju, ne uskratimo ostaloj djeci prava u tom procesu. Inkluzija? Da, ali ne pod svaku cijenu!

O autoru

školovizor

Šta je Školovizija?

Školovizija je društvena platforma namijenjena svim prosvjetnim radnicima i onima koji bi željeli da to budu.

Želimo da povežemo sve prosvjetne radnike u jednu mrežu kako bi na jednostavan način dolazili do informacija, razmjenjivali iskustva i dijelili savjete.

Ostavi komentar