Zanimljivosti

Povijest skladanja

Izazov, odvažnost, hrabrost, genijalnost, samo su neki sinonimi za skladanje koje se u životu svakog skladatelja odvijalo na drugačiji način. Skladati značilo bi graditi. Nizati vlastite misli, osjećaje i nadahnuća u jedinstvenu i prepoznatljivu cjelinu koja ostavalja vječiti trag. Trag prošlosti i budućnosti koji se provlači kroz sadašnjost. Skladanje nije lako. To nije bezvezna igrarija koja ima za cilj zabaviti, oduševiti i tek tako za to primiti pohvalu, priznanje, nagradu. Skladanje je mnogo dublje. Intimno. Ono predstavlja genijalnost i precrtavanje ideje na papir. Ali sve dok se ne počne svirati sam papir za sebe ne može zazvučati i dati nam uvid u ono što je skladatelj želio pokazati. Neki su skladatelji nizali svoja djela tako jednostavno kao biserne perle. Fotografsko pamćenje i apsolutni sluh Mozartu su pomogali da nikada ne napravi kopije vlastitih skladbi. A njegova originalnost otklanjala je strah od moguće krađe. Duge šetnje, brisanje, pisanje, pa ponovno brisanje, duševne krize, padovi i usponi, Beethovena su dovodili da drugačijeg nastajanja skladbi. Skladanje se odvijalo s težinom. Beethoven je dovodio svoja djela do savršenstva. I tek onda, kada bi u potpunosti bio siguran, puštao bi svoja djela da žive izvan granica njegova doma.

Početak sakladanja

Čovjekova potreba da iskaže svoje nutarnje stanje nije bila samo satkana od nizanja riječi. Toj potrebi riječi nisu bile dovoljne. A nagoni su bili veliki. I samo krik, glas oblikovan u ton, ruke koje udaraju jedna o drugu i stvaraju zvuk pomješan s ritmom, bili su dovoljni da se čovjek oslobodi nutarnjeg poriva. Poriv bi označavao pobjedu, nadu, oslobađanje od straha i magijski djelovao na mogućnost veće učinkovitosti. Glazbalo je bila priroda. Nimalo vještačka. Nimalo plastična. Ples se također nije izostavljao. On je pratio prirodnost koju je primitivni čovjek nosio u sebi i tako nezavisan stapao se s unikatnim melodijama koje su imale različite uloge. I još u tom periodu glazba zadržava magijsku moć a skladanje biva spontano. I nije ga bilo potrebno zapisivati. Ono je bilo sastavni dio čovjekova života i razvijalo se jednostavno bez potrebe za savršenstvom. Jer postojalo je kao savršenstvo samo za sebe.

Barokno majstorstvo

U baroknom vremenu biti skladatelj značilo je biti majstor svog zanata. Skladatelji su obično dolazili iz glazbenih obitelji te se taj zanat prenosio s koljena na koljeno. Otac je obično svoje znanje prenosio na sina. Johann Sebastian Bach poznat je, osim po svojim fugama, i po dva braka iz kojih je izrodio 21 dijete. Sva Bachova djeca bila su glazbeno obrazovana. A dva sina, Carl Philipp Emanuel Bach i Johann Christian Bach, bili su začetnici novoga stila – pretklasicizma. Glazbenici u baroku bili su iznimno cijenjeni. Po statusu bili su sluge, ali u glazbenom pogledu dobivali su zasluženu plaću. Kao ravnatelji dvorske glazbe doživljavali su vrhunac svoje karijere. Umjeće se otkrivalo u vrsnom skladanju i organizaciji glazbenog života. Na dvoru su osim skladanja bili zaduženi za uvježbavanje zbora i orkestra, raspisivanje nota i privatnu glazbenu poduku dvorana, te sviranje čembala ili violine. Skladali su po narudžbi i ograničeni rokom. Takav način skladanja ponekad je bio iznimno zahtjevan. Osobito u trenutku inspirativne krize. Skladajući stalno za neke nove prilike barokni  majstori  nižu skladbe i imaju najbogatije opuse u povijesti glazbe. Dvor je tražio sposobne majstore koji su mogli pratiti njihove zahtjeve i potrebe dvorana. Ravnatelji crkvene glazbe bili su manje plaćeni od kolega na dvoru. Iz tog razloga morali su raditi dodatne glazbene poslove. Sviranje na pogrebima, krštenjima i vjenčanjima bio je dodatni izvor prihoda. Ravnatelji su u crkvi bili zaduženi za popravak orgulja, skladanje novih skladbi za misu i slavlja, te uvježbavanje zbora.

U baroknome periodu glazba se osim u obitelji mogla učiti i privatno. Majstori su obično davali privatnu poduku u svojim kućama. Tada su njihovi učenici radili i druge poslove ili pomagali u prepisivanju nota. Italija kao središte glazbenog izvorišta većinu gazbenih škola imala je po sirotištima. Tamo su također radili ugledni glazbenici najčešće podučavajući violinu i pjevanje. Neki od štićenika sirotišta postajali bi operni pjevači. Uz mačevanje, govorništvo i ples, za plemiće glazbena izobrazba biva važan segment sudjelovanja u dvorskom društvenom životu. Obzirom da su glazbenici imali status sluge, plemići se nisu smjeli profesionalno baviti glazbom unatoč tome što su postajali vrsni glazbenici. Barokno majstorstvo unatoč svim obvezama očitovalo se u predanom, kreativnom i vrlo nadahnutom radu i neobično inspirativnom za buduće generacije.

Zlatni rez bečke klasike

Za razliku od svojih kolega iz prehodnog stoljeća koji rade isključivo po narudžbi, skladatelji bečke klasike počinju konzumirati sve veću moć slobode. Sloboda im donosi novi status te glazbenici postaju samostalni. Samostalnost i sloboda sa sobom donose i nove odgovornosti. Skladatelj sam mora obavljati mnogo više posla. Potraga za dvoranom i glazbenicima donosi problem s opskrbom na financijskom polju. Kreativnost je u prvom planu jer u konkurntnom glazbenom društvu, kako bi opstali, moraju primamiti i oduševiti publiku. Publika koju sve više čini obrazovano građanstvo biva pravi glazbeni kritičar od kojeg ovisi daljnji probitak skladatelja kao i njegova popularnost koja mu donosi prihode. Sakladatelji moraju zadovoljiti različite ukuse.  Imaju odriješene ruke, nisu pod pritsikom jer nisu ograničeni rokom. No, problem koji se najšeće javlja je financijske prirode. U XVII. stoljeću pojavljuju se mecene. Uloga mecene u životu jednog skladatelja bila je od velike važnosti. Mecene su davale određene novačane prihode i na taj način, kako bi rekli u modernom svijetu, sponzorirala glazbenike koji su tada lakše mogli priređivati koncerte. Skladatelji sada moraju zadovoljiti ukuse publike, mecena, kritičara ali i izdavačkih kuća. Izdavaći tiskaju samo onu glazbu koja odgovara ukusima publike. Jer publika kupuje samo one note koje može izvoditi u svojim privatnim salonima i kućama. Dobro odgojeni građani tadašnjeg vremena učili su obično violinu ili klavir. Samim tim skladatelji i dalje mogu davati privatnu poduku. Skladatelj, iako je osjetio moć slobode, još uvijek nije mogao živjeti samo od stvaranja svojih djela i popularnosti.

Slobodni romantik

Emocije, mašta i individualnost samo su neke od značajki XIX. stoljeća. Mašta je prešla sve granice i dala slobodi veći učinak što se odrazilo na mogućnosti skladanja. Skladatelji u XIX. stoljeću više  ne dolaze iz glazbenih obitelji. Ponekad ulaze u probleme sa svojim roditeljima. Roditelji mnogih tadašnjih skladatelja mislili su kako je bavljenje glazbom zapravo gubljenje vremena. Kako su roditelji obično zarađivali kao knjižari, bankari, apotekari ili pravnici, od svojih sinova željeli su  napraviti poslovne ljude s dobrim financijskim prihodima. Kako bi smirili roditeljski nemir i brigu skladatelji su često upisivali više škole ili fakultete. Na žalost ili ih ne bi završili ili bi nakon završetka ipak svoj život posvetili skladanju. Francuski skladatelj Hector Berlioz studirao je medicinu ali se ipak proslavio, ne kao liječnik, nego kao skladatelj Fantastične simfonije. Aleksandar Borodin, skladatelj ruskog podrijetla,  osobito je volio prirodne znanosti. Danas njegovo ime vezujemo uz skladanje i kemiju. Hrvatski sakladatelj Ferdo Livadić zapravo se uz skladanje bavio i gospodarstvom. Robert Schumann pak na majčinu inicijativu studirao je pravo. No, kako ga pravo nije odviše zanimalo, posvetio se glazbi i književnosti.

Vrata istinskom slobodnom skladanju ipak je otvorio Beethoven. On je bio prvi skladatelj čija su djela nastajala po nadahnuću. Beethoven iza sebe nije imao aristokrate ili crkvene zaštitnike, koji bi mu pomogli u financijskom pogledu. Ostavio je dubok dojam slobodnog glazbenika na druge skladatelje u XIX. stoljeću. Mnogi po uzoru na njega počinju skladati djela zbog vlastite unutrašnje potrebe a ne zbog narudžbe. Cilj je bio ostaviti poruku budućim genercijama. Biti slobodan umjetnik nije se postajalo samo radi umjetničkog izraza, nego i iz potrebe. Mnogi tadašnji dvorvi, već nakon Francuske revolucije nisu mogli financirati svoje dvorske orkestre i skladatelje. Još je teže bilo organiziranje koncerata i postavljanje opere. Glazbenici su morali nači druge poslove i vratiti ugled kako bi opstali na sceni tadašnjeg vremena. U jednu ruku bilo je jednostavno biti slobodan skladatelj. Mogli su mirno skladati bez pritisaka. S druge strane ostaju glavni organizatori glazbenog života. To je donosilo težinu.

Neki novi skladatelji, neko novo vrijeme

Suvremeni način mišljenja i potraga za novim zvukovnim bojama, skladatelja stavlja u drugačiji položaj. Ton biva zamijenjen zvukom. Sve što skladatelja okružuje biva izvorište novog modernog mišljenja i temelj za dobru inspiraciju. Suvremena ozbiljna glazba gubi na sentimentu. Ona više nije pitka i nema vezu s dubokim emocijama. Sakladatelj postaje poslobodan a njegova individualnost ocrtava se u ugličastim melodijama i ekspresivnim izrazima nimalo ugodnim tadašnjoj konzervativnoj publici. Neki skladatelji ostaju vjerni tonalitetu, dok drugi pak uživaju blagodati disonantnog zvuka i atonaliteta. Nedostatak ugodne harmonije publiku sve više odvaja od nove glazbe koja sve više slići škripi i lupi. Skladatelji sada poznaju nova pravila. Više to nisu norme postavljene u baroku ili romantizmu. To je mješavina starog s novim. Notacija postaje drugačija. Jer ono što skladatelji pišu ne mogu označiti običnim notama. Kružići, kocke, ispunjeni geomterijski oblici, linije, sve to postaje simbol zvuka, tona, ritma. Oživljavanje postaje drugačije i nadasve jedinstveno. Granice se pomoću. Nastanak novih glazbala ili preoblikovanje starih za skladatelja biva izvorište novih zvukovnih boja. Za razliku od ranijih perioda inovacije sada ne prolaze baš glatko i nisu odmah prihvaćene. Publika i dalje voli zvuk starih majstora i lepršavost klasične glazbe na koju je navikla. Gramofnske ploče pune su Bachovih, Mozartovih i Beethovenovih djela. Moderan zvuk ostaje samo eksperiment. Mali krug publike pokušava dokučiti filozofiju novog izraza. Skladatelji sada nisu samo skladatelji. Oni su profesori, glazbeni kritičari, voditelji zborova i orkestara, dirigenti.

Skladatelj u XX. i XXI. stoljeću biva svestran i iza sebe ostavlja trag glazbenog jezika odjevenog u novo ruho. Tko će slušati novu glazbu ovisi o samoj slobodi konzumenata. Danas skladatelja možemo pokušati razumjeti. Jer svako vrijeme donijelo je nešto novo sa sobom i glazbenicima ponudilo prostor u sebi. Osim originalnosti važna je borba protiv prolaznosti. Jer glazba nastala prije 200 godina vrijedi i danas. Još nije ugašena. Živi.

O autoru

Melisa Marija Zerdo

Profesorica glazbene kulture pri Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom

Ostavi komentar