Motivacija & inspiracija

Naoki Higashida: Zašto skačem – Autizam iznutra

Kada spominjemo autizam, razmišljamo o samoći, o djetetu koje više voli da se igra samo udaljeno od žamora ostale djece ili o odrasloj osobi koja se radije ne bi družila s ostalima tokom vikenda. Poučeni uglavnom vlastitim razumijevanjem ili nedostatkom istog, pogrešno smatramo da je za autistične ljude najbolje da ih ostavimo same i da to oni žele.

U knjizi Zašto skačem (ili Razlog zbog kojeg skačem), Naoki Higashida nam ukazuje koliko griješimo. On nam o tome ne govori nego nam pokazuje. Iako je autistični Higashida imao samo 13 godina kada je napisao knjigu, njegove riječi teku skladno i ne utiču na kvalitet njegovog tona. Dok nastoji da odgovori na pitanja poput „Zašto ljudi s autizmom govore tako čudno i glasno?“ ili „Zašto su vaši izrazi lica tako ograničeni?“, njegove česte molbe za razumijevanje i strpljenje ne prestaju da kod čitatelja izazivaju osjećaj skrušenosti.

zašto skačemKnjigu su s japanskog na engleski preveli David Mitchell i njegova supruga K.A. Yoshida, koji također imaju autističnog sina. Za njih je knjiga bila veliko otkriće jer, prema Davidovim riječima, kroz riječi dječaka Naokija po prvi put su saznali kako se njihov sin osjeća. Zbog toga su preveli knjigu i učinili je dostupnom i korisnom ostalim roditeljima koji se nose sa sličnim iskušenjima.

Svaka stranica knjige ruši po jednu predrasudu o autizmu. Higashida uglavnom piše u množini: mi trebamo vašu pomoć, mi trebamo vaše razumijevanje… kao da nije sam, kao da je dio velike zajednice koju čine sva tiha djeca širom svijeta. On objašnjava da je za njega fizički bolno da suzdržava svoj „čudni glas“ (tu glasnu, naglašenu, iscrpljenu dikciju koju autistični ljudi ponekad imaju) jer se tada osjeća kao da davi vlastito grlo. Pojam vremena ga čini nervoznim jer, iako vidi kako se pomiču kazaljke na satu, ne može osjetiti da sekunde prolaze pored njega kao krajolik dok trči.

Na prvi pogled, knjiga se čini kao priručnik za autizam i u tom smislu jeste vrlo korisna. Smatra se da je autizam bolest unutrašnjosti – misteriozni kvar koji se dešava u glavi oboljelog. Uz izraz lica koji pokazuje nešto nalik na iskrivljen osmjeh, Higashida u knjizi koristi pitanja i svoje priče da nam pokaže koliko griješimo. On objašnjava da je njegovo nastojanje da kontroliše svoje tijelo „poput kontrolisanja pokvarenog robota uz pomoć daljinskog upravljača“ i da se svaki aspekt autizma koji utiče na njegov um također odražava na njegovo tijelo. Ako se, dok čitate knjigu, pokušate poistovjetiti s njim dok opisuje svoje misli, počinjete pomalo razumijevati kakav je osjećaj kada niste svjesni gdje su vam noge i ruke ili kada imate udove koji su poput „ savitljivog repa sirene“. Nije to nimalo prijatno.

Higashidin jezički izraz je precizan i ima poetski kvalitet koji ovu knjigu izdiže daleko iznad pukog priručnika za roditelje autistične djece. Njegove fikcijske pripovjetke su različite dužine te variraju od nekoliko redova do desetak stranica, a sve ih ujedinjuje njihova lijepa jednostavnost. Sve dijele jedinstvenu poruku, a to je da se može naći društvo i sreća bez obzira na drugačiji i težak životni stil. U odgovoru na pitanje iz naslova knjige, Higashida pokazuje da teži nečemu univerzalnom u ljudskom umu. „Kada skačem, kao da sva moja osjećanja idu prema nebu. Zaista, moja žudnja da me nebo proguta dovoljna je da mi srce zatreperi.“

Kad saznate kako je Higashida uspio da napiše ovu knjigu, potpuno će vas osvojiti. To je kratko tanko izdanje, ali da bi napisao samo jednu riječ morao je birati i pokazivati svako slovo u abecedi dok je neko sjedio pored njega i pisao ono što je on pokazivao. Njegov je autizam takav da mu ne dopušta diktiranje ili korištenje kompjutera. Svako slovo je s velikim naporom odabrano. Pored ovoliko truda uloženog u sastavljanje ove knjige, teško je povjerovati da autistični ljudi žele samoću. Higashida nam je pokazao da oni samo čekaju na nas da budemo dovoljno strpljivi da saslušamo šta imaju da kažu.

Autizam je ranije prikazivan u fikcijskim djelima, ali vrlo rijetko je o njemu pisano iz prve ruke.

 

Autorica: Caroline Crampton

Izvor: NewStatesman

O autoru

školovizor

Šta je Školovizija?

Školovizija je društvena platforma namijenjena svim prosvjetnim radnicima i onima koji bi željeli da to budu.

Želimo da povežemo sve prosvjetne radnike u jednu mrežu kako bi na jednostavan način dolazili do informacija, razmjenjivali iskustva i dijelili savjete.

Ostavi komentar