Motivacija & inspiracija Smartbox

Koji je vaš moto u razredu?

Elena Aguilar: Kako je moj moto nastao

Za neke od nas, moto proističe iz našeg iskustva u školi – baš kao u mom slučaju. Rođena sam u Londonu. Otac mi potiče s Kostarike, a majka je američka jevrejka. Pripadali smo radničkoj klasi koja je stanovala u predgrađu ranih 1970ih godina i munjevito se mijenjala pod uticajem imigracije iz bivših britanskih kolonija. Kada sam krenula u školu odmah sam shvatila da niko ne govori španski jezik (moj prvi jezik) i neću biti prihvaćena ako ga budem govorila. Naglo sam prestala govoriti španski jer sam htjela da se uklopim. Školski dan je počinjao zajedničkim sastankom na kojem smo pjevali kršćanske himne i molili se (u Engleskoj država i crkva nisu odvojene). Pošto kršćanstvo nije vjera mojih roditelja, primila sam ovim još jednu poruku u školi:“Ako želiš da pripadaš, sagni glavu i moli se.“

Moja majka se pobunila i napravljena je iznimka da se ne moram sageti i moliti, ali dok sam posmatrala sve pognute glave ostalih učenika koji nisu kršćani, zapitala sam se šta ovo govori o našem pripadanju. Poruka je bila jasna, nisam morala mnogo da razmišljam: tu nisam pripadala. Ustvari, iznova sam slušala djecu britanskih bijelaca kako šikaniraju djecu imigranata riječima poput: „Vratite se tamo gdje pripadate!“

Kad sam imala deset godina, mama, brat i ja smo se vratili u Ameriku, u mali grad na obali mora gdje je moja nana provela penziju. Ovo društvo je bilo mirno i bogato, ali nedostajala mu je rasna i socio-ekonomska raznovrsnost (baš u tom periodu mama se mučila da sastavi kraj s krajem). Od prvog dana u petom razredu su me zadirkivali zbog odjeće (koja je došla od Armije spasa) i akcenta. Govorili su mi:„Vrati se u Meksiko,“ što me posve zbunjivalo. Poruka koju su mi slali moji vršnjaci bila je jasna: „Ti ne pripadaš ovdje.“ Dok se prisjećam ovih rečenica, jasno mi je da nisam pripadala tim zajednicama zbog drugačijeg jezika, vjerske tradicije, mamine zarade, moje tamnije kože i španskog imena. Ta poruka: „Ti ovdje ne pripadaš“ dolazila je od djece, ali je odrasli nisu prekidali. Dolazila je i iz zvaničnih institucija – poruka koju sam odlučila prekinuti kad sam postala nastavnica. Moj moto u učionici je, „Ti ovdje pripadaš.“

Ti ovdje pripadaš!

Pripadaš. Pripadaš ovdje ko god da si i odakle god da dolaziš, bez obzira koji jezik govoriš ili iz koje tradicije potičeš ili gdje je tvoja odjeća kupljena. Ništa od toga neće biti razlog nepripadanja u ovoj učionici. Ovo je prvo pravilo u našoj učionici: Pripadaš. Ako imate moto to znači da su vaše radnje vođene principom. Moj moto nije nešto što redovno ponavljam učenicima nego misao vodilja koja utiče na moje donošenje odluka.

Odluke se odnose o tome:
Kako učenici sjede u grupama
Kako su izabrani ili upareni
Kako se igraju tokom odmora
Kako su novi učenici prihvaćeni u našoj zajednici
Kako sam svjesno isplanirala razvoj naše zajednice učenika

 

Možda nije potrebno spomenuti, ali u mojoj učionici nije dozvoljen nikakav oblik ponižavanja. Ako do toga dođe, provest ću koliko god vremena je potrebno da razriješim problem. Sjećam se jednog popodneva s trećim razredom kad su dvije djevojčice sukobile oko toga koja će biti u kojoj grupi. Sjećam se da sam satima sjedila s njima na podu pokušavajući da riješim ovaj sukob (Priznajem, ne sjećam se šta je ostatak razreda radio u to vrijeme.) Sjećam se da sam se osjećala frustrirano jer to moram raditi, ali frustriranost je nadjačana ubjeđenjem da je uzrok svemu tome želja djece da imaju svoje mjesto u zajednici i da su prihvaćena. Iako sam uvijek stremila ovom cilju, priznajem da nisam uvijek uspjevala doći do njega. Bilo je situacija u kojima bih iscrpila sve svoje vještine za rješavanje problema s određenim djetetom – djetetom koje ima tako široke društvene i emotivne potrebe za koje ja nisam bila dovoljno stručna.

Tužna sam kad se sjetim tog malog broja djece za koju pretpostavljam da se nisu osjećala dobrodošlima ili su mislila da tu ne pripadaju. Sve u svemu, mislim da bi većina mojih bivših učenika rekla da su se osjećali dijelom zajednice u mojoj učionici i da nisam dozvolila da iko bude izostavljen ili da nema prijatelja za saradnju na projektu ili da stoji sam na odmoru. Zbog toga se osjećam dobro.

 

Kako artikulisati moto?

Koji je vaš moto u nastavi? Šta vas inspiriše, duboko i autentično? Šta težite da stvorite i pružite svojim učenicima u svojoj učionici? Predlažem vam da razmislite o ovim pitanjima.  Podijelite ideje s kolegama, pišite o njima i pratite da li će vas dovesti do vaše vlastite misli vodilje. Olakšat će vam svakodnevno donošenje odluka i pomoći da se osjećate sigurnije i snažnije te vam na kraju pomoći da budete bolji nastavnik svojim učenicima.

O autoru

školovizor

Šta je Školovizija?

Školovizija je društvena platforma namijenjena svim prosvjetnim radnicima i onima koji bi željeli da to budu.

Želimo da povežemo sve prosvjetne radnike u jednu mrežu kako bi na jednostavan način dolazili do informacija, razmjenjivali iskustva i dijelili savjete.

Ostavi komentar