Strategije & Metode Zanimljivosti

Dječija igra, roditelji i škola: Kreativno učenje

učenje kroz igru

Dr. Rajović napominje da je sistem obrazovanje u Evropi i zemljama Jugoistočne Evrope baziran na reproduktivnom znanju, odnosno ponavljanju, dok je funkcionalno znanje zapostavljeno.“I sada u Evropi, ali i većini država svijeta, učitelj daje djetetu uputstvo da lekciju pročita više puta i da to ponovi nekoliko dana i da će tako naučiti. A to je najniži nivo rada mozga, odnosno reproduktivno učenje za mozak skoro da i ne postoji. I dijete koje tako uči, dođe u školu, učilo je pjesmicu na pamet, čeka učiteljicu i sjedi, ne pomijera se. Ima lupanje srca oko 120 otkucaja u minuti,a to se medicinski zove akutni stres. Mozak je organ za preživljavanje i ako smo u akutnom stresu (lupanje srca, znojenje dlanova, ubrzano disanje…) mozak šalje djetetu poruku – bježi, spašavaj se. A gdje dijete da pobjegne? I na kraju dijete počne da bježi iz škole”, navodi dr. Rajović.

– Učiti djecu da razmišljaju – Naglašava da ako se tako gleda, onda se u školi često pravi stres djetetu. Što je najgore, navodi dr Rajović, ono što dijete i nauči na taj način, zaboraviće za 10 do 15 dana. Stoga, naglašava postavlja se osnovno pitanje – “pa zašto učimo?”. On navodi da su kroz aktivnosti Mense u organizovanju letnjih škola za srednjoškolaca došli do zaključka da naprave poseban program koji će učenicima biti zanimljiv, a istovremeno uticati da se tako stečeno znanje i zadrži. Osmišljen je NTC sistem kreativnog učenja (Nikola Tesla centar), a u kreiranju programa učestvovao je međunarodni tim stručnjaka – Italija, Češka, Singapur, SAD i Srbija iz nekoliko oblasti: neurofiziologija, pedagogija, psihologija, pedijatrija i specijalna edukacija. Program je prvo kreiran za djecu školskog uzrasta, a ubrzo poslije toga i za djecu u vrtićima. Program se sprovodi u 14 država Evrope uz podršku ministarstava obrazovanja Srbije, Slovenije, Češke, Crne Gore, Makedonije, Hrvatske, te ministarstava u Bosni i Hercegovini, kao i UNICEF-a (BiH) i obrazovnih institucija u Norveškoj, Italiji, Grčkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Bugarskoj i Rumuniji.

Dr. Rajović je ljekar, neuroendokrinolog, saradnik UNICEF-a za obrazovanje, predavač na osam fakulteta u šest država, a kombinujući struku i pedagoško iskustvo u radu sa nadarenom djecom, kao osnivač Nikola Tesla centra, odsijeka za mlade talente, postavio je temelje NTC sistema kreativnog učenja. Ovaj program baziran je prvo na aktivnostima koje razvijaju mozak, a poslije na igrama koje podstiču djecu na razmišljanje, a namijenjen roditeljima, vaspitačima, učiteljima i nastavnicima. “Mi moramo da učimo djecu da razmišljaju, a to je rak rana obrazovnog sistema cijele Evrope. Kroz ovaj program učimo ih na jedan fiziološki prirodniji način da pamte lekciju, a kad to nauče, onda dolazi najvažniji dio programa – funkcionalno znanje, gdje oni povezuju informacije.

Mi kompletan program postavljamo tako da dijete razmišlja kroz zagonetke i asocijacije. I djeca u školu idu misleći da je to kviz i od nas traže da lekcije obradimo na ovaj način, a kasnije je i sami osmišljavaju na ovaj način kroz pitanja”, naglašava dr Rajović. “Mi im dajemo da misle”, napominje dr Rajović i navodi primjer takvog pitanja: „Šta imaju zajedničko morska sipa i Šekspir? Većina odgovori da su to živa bića. Naravno da jesu, ali to nije odgovor. Onda oni kažu: ‘Imaju glavu’. Ali ovo važi i za bilo kog čovjeka, tako da ni to nije tačan odgovor. Obično sa tim podacima učenici ne pronađu rješenje, a onda im postavim lakše pitanje: Šta imaju zajedničko morska sipa i guščije pero? ‘Mastilo’, odgovori većina djece. “Dakle, dao sam im asocijaciju, jer Šekspir se obično prikazuje kako drži guščije pero u ruci, a i znaju svi da se u Šekspirovo vrijeme pisalo guščjim perom. Ovo je test funkcionalnog znanja, jer svi smo čuli za Šekspira, svi smo čuli za morske sipe, ali ne možemo da ih povežemo.

Funkcinalno znanje predstavlja korišćenje i povezivanje informacija koje imamo”, ističe dr Rajović. Dugogodišnji član i nekadašnji predsjednik Komiteta za nadarenu djecu svjetske Mense, navodi da Evropa na PISA testovima, koji pokazuju koliko djeca primenjuju znanje stečeno u osnovnoj školi, daleko zaostaje za istočnom Azijom i da se ta razlika iz godine u godinu povećava. Posebno je problematičan region Jugoistočne Evrope. “Sada se tačno zna – onaj koji uči reproduktivno, koristi pet do deset posto mozga. Oni koji uče na višem nivou fiziološki, preko asocijacija, koriste najmanje 20 do 30 posto mozga. Oni koji imaju slikovno pismo, a govorimo o istočnoj Aziji, da bi pročitali tekst moraju da misle. Naše pismo je potpuno drugačije i mi Evropljani možemo čitati kao roboti. Svakome od nas se već dogodilo da čita i odjednom ne zna ono što je pročitao”, istakao je dr. Rajović.

Uloga roditelja

A Kinezu se, na primjer, navodi, to ne dešava, jer je prilikom čitanja maksimalno fokusiran, “rade mu druge regije mozga”. To nije nije nikakva tajna, ocjenjuje dr Rajović, “već ključ da djecu naučimo da iz nižeg nivoa učenja odu na viši nivo”. “Ali ne možemo djeci da dajemo da uče kinesko pismo, tako da moramo da tražimo druga rješenja. Program NTC pokazuje da je to moguće i da postoje druga rješenja, jer vidimo da djeca rado prihvataju ovakav način učenja, a i rezultati se brzo vide”, istakao je dr Rajović. Ali prije nego što dijete dođe u školu i počne da uči, mora da prođe najvažniji period svog života. Ako se tu napravi greška, možda ni uz najbolje metode učenja neće se pomoći djetetu. Uloga roditelja je, kaže dr Rajović, izuzetno važna u prvim godinama djeteta, jer ukoliko budu pogrešno radili sa djecom to može da se reflektuje na problem sa učenjem kada krenu u školu. Roditelji greške prave nesvjesno i to uglavnom rade iz najbolje namjere i tako sprječavaju korisne igre, a podstiču igre koje usporavaju ili čak oštećuju razvoj djece.

IQ djeteta, briga roditeljaUpravo je, kako napominje, zbog roditelja napisao knjigu “IQ deteta, briga roditelja”, kako bi im pomogao da shvate koje igre pomažu, a koje usporavaju razvoj djeteta. Knjiga je već prevedena na devet jezika, a uskoro se planira prevod na još dva jezika – norveški i turski. “Roditelji, recimo, brane djetetu da puzi, ili ga dugo guraju u kolicima, ne daju mu da hoda, da skače, da se vrti, da skače po blatu, ne daju djetetu da se penje na drvo da ne padne… Svaka od tih aktivnosti razvija određene regije u mozgu koje će kasnije djetetu biti vrlo važne. Roditelji su često uplašeni za svoje dijete i prezaštićuju ga, a to nije dobro. Dokazano je da neuroni i veze izmedju njih – sinapse u mozgu koji ne rade umiru. Dakle, kada roditelji brane neke aktivnosti svojoj djeci utiču na slabiju stimulaciju pojedinih regija u mozgu, a samim tim i na razvoj sinapsi koje utiču na razvoj intelektualnih sposobnosti. Dijete najviše razvija mozak do treće, pete i sedme godine i zato je potrebno da edukujemo roditelje”, ukazuje dr Rajović.

Važna stvar za većinu djece je gledanje televizora

Jedna od važnih stvari za većinu djece u prvim godinama je gledanje televizora i sjedenje pred kompjuterom koji takođe utiču na razvoj dječjeg mozga. Predugo sjedenje pred monitorom i televizorom, može da prouzrokuje problem sa dinamičkom akomodacijom oka, što se kasnije odražava na nemogućnost dužeg čitanja kada dijete krene u školu. Kada dijete ima četiri godine, već razgovara i shvata svijet oko njega, želi još više da istražuje, ispituje roditelje, trči, skače… Često skače u dnevnoj sobi, sa stola na fotelju, sa fotelje na sto i roditelji “riješavaju” problem tako što kupe računar ili video igru ili mu dozvole da ima televizor u svojoj sobi. Dr. Rajović navodi da u tim okolnostima dijete postupa potpuno neprirodno, ne kreće se, sjedi tri do četiri sata i gleda u ekran. Mozak dobija pogrešne impulse, nema dinamičke akomodacije, a to je najsloženiji fiziološki proces: prilagođavanje oka na približavanje ili udaljavanje predmeta. Ovo kasnije može dovesti do problema u školi i dijete će imati smetnje sa čitanjem. Takođe, sjedenje pred ekranom i igranje video-igrica odražava se i na smanjenje svih pokreta i smanjuje se komunikacija između pojedinih regija mozga, što može da utiče i na druge kognitivne funkcije.

Roditelji moraju da znaju da je kretanje osnova razvoja mozga tako da dijete mora da hoda, što češće i što više. “Svakako da su i TV i kompjuter korisni, ali roditelji moraju ograničiti gledanje u ekran. Ako dijete gleda pola sata crtani fim, ono mora imati najmanje duplo više vremena za skakanje, trčanje i druge igre. Dakle, ako sat i po gleda televiziju, onda mora imati tri sata za igru. Brzo smo došli do granice od dva sata. Jer ako dijete gleda crtane filmove na TV-u ili računaru dva sata, treba da ima četiri sata za igru. Ko ima vremena za to? Tako dolazimo do krajnjih granica da pred TV-om i kompjuterom djeca ne treba da provode više od sat, sat i po dnevno. A igre koje su dobre podrazumevaju kretanje i razmišljanje“, zaključio je dr Rajović.

O autoru

školovizor

Šta je Školovizija?

Školovizija je društvena platforma namijenjena svim prosvjetnim radnicima i onima koji bi željeli da to budu.

Želimo da povežemo sve prosvjetne radnike u jednu mrežu kako bi na jednostavan način dolazili do informacija, razmjenjivali iskustva i dijelili savjete.

Ostavi komentar